Zimske olimpijske igre - Soči 2014.

Fotografiranje Zimskih olimpijskih igara za potrebe Hrvatskog ski/board magazina Skijanje.hr i za Hrvatski skijaški savez

Moje druge Zimske olimpijske igre. Ovoga puta u nešto izmijenjenom angažmanu. I dok sam u Vancouveru 2010. bio najvećim dijelom u službi magazina Skijanje.hr, ovoga puta sam išao u omjeru 50:50, s ciljem pokrivanja potreba Skijanje.hr-a i Hrvatskog skijaškog saveza. Tijekom nepuna dva tjedna boravka u Rusiji imao sam zadatak fotografiranja svih ključnih sportskih trenutaka u alpskom skijanju za potrebe Skijanje.hr-a, a ništa manje važno nisu bile niti fotografije organizacije i popratnih događanja. Osim toga za Skijanje.hr sam pisao blog s najzanimljivijim trenucima iz Sočija, a pisao sam i o pozadini ovog najvećeg sportskog događanja u svijetu. Hrvatski skijaški savez je pak bio zainteresiran za fotografije hrvatskih skijaških reprezentativaca za potrebe slanja medijskih objava te za potrebe službenih web stranica i društvenih mreža. Nakon dugotrajnih tramakanja avionima i busevima čovjek se pomalo uljulja pe je po dolasku bilo pravo zadovoljstvo naići na optimizam koji je zračio iz svih prisutnih; od Pavleka i Janice pa sve do beskompromisnog logističara i Pavlekove desne ruke Nenada Erora. “Ovdje je supermarket, ovdje je hotel, a ovdje… ovdje je Medal Plaza. Tu dolazimo sutra navečer”, bez da trepne i s osmjehom na licu ispalio je Neno. 

Ne treba puno da čovjeka ponesu emocije. Zajahati na ovakvom valu optimizma vrlo je jednostavno, a olimpijski duh baci vam se oko vrata još u avionu, kada prilikom poniranja prema zračnoj luci u Sočiju pogled prvo pada na olimpijski plamen, vidljiv kilometrima daleko iznad Crnog mora. Dugo nisam vidio ljepši izlazak sunca; zvjezdano nebo i bijeli vrhovi Rosa Khutora ocrtani crvenim zrakama jutarnjeg sunca odozgo te olimpijskim plamenom odozdo. Kadar kakav zaista nisam očekivao. Ponovno je bilo lijepo biti Hrvat na ZOI. Ponovo su kockice bile "na cijeni", i to sve radi jednog čovjeka, čovjeka koji nas svojim nastupima na najvišoj razini uveseljava već gotovo dva desetljeća. Riječ je, naravno, o Ivici Kosteliću. Naravno, kako smo i očekivali, medalja je pala! Neki će ponovo zažaliti zašto nije palo zlato te zašto po četvrti puta medalja istog sjaja? No to je ponovno bio veliki dan za hrvatski sport. Hrvatska se s posljednjih četiri Olimpijskih igara vraća s medaljama oko vrata. Slike koje odlaze u svijet s Olimpijskih igara neizostavan su dio olimpijske priče. Od ukupno 13.000 predstavnika medija pretpostavlja se da je gotovo trećina fotografa. Borba za bolju fotku, poziciju ili sekundu, ovdje je svakodnevica. Gotovo 100 sportskih događaja stisnutih u nešto manje od 3 tjedna Olimpijskih igara garantira dinamiku iz minute u minutu, kako za sportaše tako i za medije. Utakmice se nerijetko preklapaju s drugim utakmicama ili utrkama, a sve to bi bilo još relativno jednostavno za uživo praćenje da se sve skupa ne odvija na 6 ili 7 različitih lokacija, od kojih su neke udaljene i po 50 km. No treba imati na umu kako je u Sočiju situacija, zapravo, vrlo jednostavna, jer je riječ o ‘najkompaktnijim’ Zimskim olimpijskim igrama, na kojima je sve građeno vrlo smisleno, ciljano i pregledno, a borilišta su iznimno dostupna svim posjetiteljima. Za potrebe Olimpijskih igara, uz svu skijašku i sigurnosnu opremu te odgovarajuću odjeću i obuču (jakne, skijaške hlače, pancerice, gojzerice, kape, nekoliko pari naočala, nekoliko pari rukavica, dereze, skije itd.) nosio sam i brojnu foto opremu. Olimpijske igre sam slikao sa svojim Canon 1D mk4 fotoaparatom, a nekoliko dana sam koristio i posuđeni 1Dx. Od objektiva sam na raspolaganju imao 16-35 f2.8L, 70-200 f2.8L, 300 f2.8L i 400 f2.8L IS. Opremu sam prenosio u svojoj vjernoj F-Stop Tilopa torbi koja se još jednom pokazala kao vrlo praktična i pouzdana, tim više što niti jaka kiša i snijeg nisu uspjeli prodrjeti u unutrašnjost torbe.  

Brojke: 
- Čak 40-ak tisuća ljudi zaduženih za sigurnost držalo je Soči podalje od bilo kakve mogućnosti za neko neželjeno iznenađenje. Neki neslužbeni podaci pak govore kako je izravno ili neizravno Soči čuvalo oko 100.000 ljudi. Bili su tu vojnici, policajci, specijalci s dugim cijevima, ali i Kozaci, redovni zaštitari te oni o kojima ništa ne znamo, ali osjećamo njihovu prisutnost - ljudi u crnom, pripadnici tajnih službi te srdačni civili koji samo žele pomoći, ali vas, sasvim "slučajno", baš nekako ne ispuštaju iz vida. 
- čak 739 brendiranih autobusa svakodnevno je operiralo na svim mogućim i nemogućim relacijama, a domaćini su nas uvjeravali kako ih je još 200-tinjak čekalo u pričuvi, za slučaj nužde.
- na raspolaganju je bilo čak 25.000 volontera, od kojih je bilo oko 3.000 stranaca.